SHEJA Publishing House

ESEJ 02

O slikama koje imamo jedni o drugima — i prostoru koji je čovjeku potreban

"Na tebe se čovjek može osloniti."

Lijepa je to rečenica. Govori o povjerenju, o iskustvu, o nečemu što se u odnosu među ljudima pokazalo pouzdanim. Pa ipak, pitam se: šta se događa kada to povjerenje preraste u očekivanje da neko uvijek mora biti dostupan, izdržljiv i razuman?

Kada gotovo prestanemo da pitamo, jer vjerujemo da već znamo odgovor?

Ti si jaka. Ti ćeš naći način. Tebi ne treba mnogo. Ti to možeš.

Možda će se neka žena prepoznati u tim riječima. Možda je ponosna na sve što je iznijela, na odluke koje je donijela i na ono što je izgradila. A možda će u jednom trenutku poželjeti da kaže: da, i to sam ja. Ali to ni izbliza nije sve.

Taj trenutak me zanima. Jer se u njemu otvara pitanje koje prevazilazi svaku pojedinačnu ulogu: koliko prostora ostavljamo čovjeku da nam se pokaže drugačije nego što ga već poznajemo?

Kada poznata slika postane preuska

U mom životu i radu, vođenje, odgovornost i podrška ljudima zauzimaju važno mjesto. To iskustvo je za mene polazište za razmišljanje o slikama koje imamo jedni o drugima.

Te slike su nam potrebne. Pomažu nam da razumijemo iskustva i donosimo odluke. Učimo kome možemo povjeriti neki zadatak, kome je potrebna podrška i kako da dobro sarađujemo.

I psihologija nam daje pojmove uz koje ponešto postaje jasnije. Prepoznavanje ponašanja koje se ponavlja može donijeti olakšanje. Ono što nas je ranije zbunjivalo dobija smisao i kontekst.

Ali objašnjenje ostaje objašnjenje. Ono obuhvata određene strane jednog čovjeka, u određenom trenutku i pod određenim okolnostima.

Kada to zaboravimo, korisno zapažanje pretvara se u etiketu.

Žena koja je do sada prihvatala svaki dodatni zadatak važi za nekoga s kim je lako raditi. Čim postavi granicu, drugi moraju da preispitaju sliku koju imaju o njoj. Možda će njen odgovor doživjeti kao problem. Možda će se zapitati šta joj je. Rjeđe će pitati: šta smo do sada podrazumijevali?

Upravo tu želim da zastanem i pažljivije pogledam.

Čovjek može biti pouzdan i odbiti neki zadatak. Može ozbiljno shvatati odgovornost i uvidjeti da je treba drugačije rasporediti. Možda ono novo nije u suprotnosti s dotadašnjom slikom, nego je samo proširuje.

Pravo da budeš izuzetak

Jedan filozofski tekst Willa Kiddera, Jasona D'Cruza i Kusha R. Varshneyja bavi se empatijom, vještačkom inteligencijom i "pravom da se bude izuzetak".[1]

Autori razmatraju kako da uvažimo individualnost osobe čak i kada opšta pravila ili očekivanja upućuju na određenu procjenu. U njihovoj argumentaciji, ljudsko razumijevanje zasnovano na empatiji ima posebnu moralnu vrijednost.

Za mene taj pristup otvara pitanje važno za svaki odnos u kojem nekoga pratimo, podržavamo ili procjenjujemo:

Može li ono što mi govoriš o sebi zaista promijeniti moje mišljenje?

Lako je reći da smo otvoreni. Teže je odustati od objašnjenja koje nam djeluje uvjerljivo. Naročito kada imamo mnogo iskustva i vjerujemo da brzo prepoznajemo o čemu je riječ.

Zato pravo da se ne uklopiš u obrazac za mene podrazumijeva i obavezu onoga ko je s druge strane: da sasluša, postavi dodatna pitanja i bude spreman da preispita sopstveni sud.

Imati pravo da budeš izuzetak ovdje znači da ono što je posebno u tvom životu zaista ima težinu. Tvoje okolnosti. Tvoji razlozi. Značenje koje neka odluka ima za tebe.

Dostojanstvo je polazište susreta

Na ovom mjestu ta misao dotiče samu srž SHEJA: ljudsko dostojanstvo.

Za mene dostojanstvo ne zavisi ni od toga koliko neko postiže, ni od toga koliko jasno umije da se izrazi. Čovjek ne mora uvjerljivo da objasni svoj život da bismo mu pristupili s poštovanjem.

Upravo u razgovoru o promjeni mnogo toga u početku još nije jasno. Žena možda dobro zna da nešto više nije kako treba, a još ne može da kaže šta želi umjesto toga. Može biti iscrpljena, a istovremeno puna ideja. Može voljeti svoj posao i preispitivati način na koji ga radi.

Te unutrašnje napetosti zaslužuju pažnju. Ako prebrzo ponudimo rješenje, možda im nećemo ostaviti dovoljno prostora da ih razumijemo.

Za mene se poštovanje dostojanstva vidi u tome što čovjeku dopuštamo taj prostor. U tome što njegova nesigurnost ne umanjuje naše poštovanje. U tome što smije da se ne složi. I s nama.

To uključuje i pažljivo preispitivanje njegovih odluka. Kakve posljedice imaju? Koja odgovornost ostaje? Šta je zaista moguće? Razgovor u kojem postoji poštovanje može biti i neprijatan. Poštovanje prema osobi mora ostati prisutno i tada.

Šta to znači za mentoring

U mentoringu postoji posebna neravnoteža: žena dolazi s pitanjem, nalazi se na nekoj životnoj prekretnici ili želi nečim da se pozabavi. Mentorka donosi iskustvo, pogled sa strane i stručno usmjerenje. Zbog toga njene riječi mogu imati veliku težinu.

Utoliko pažljivije želim da pristupam svojim tumačenjima.

Kada kažem: "Ovo bi mogao biti obrazac koji se ponavlja", želim da to bude poziv da zajedno provjerimo da li je zaista tako. Žena preko puta mene mora moći da kaže: "Jedan dio toga je tačan. Ali nešto važno nedostaje."

I nakon toga moramo moći da nastavimo rad.

Zanimaju me pitanja poput ovih: u kojim situacijama se ovo ponašanje pojavljuje? Kada je drugačije? Koje mogućnosti si tada imala? Koje imaš danas?

Tako obrazac dobija kontekst. Možemo razumjeti čemu je neko ponašanje nekada služilo, kakve posljedice ima danas i gdje se otvara mogućnost za drugačiju odluku.

Mentorka pritom odgovara za kvalitet podrške koju pruža. Žena koju prati zadržava svoj glas. Odnos koji može da izdrži i pitanja i promjene traži oboje.

Za mene to znači i poznavati granice sopstvenog rada i prepoznati kada je potrebna druga vrsta stručne podrške.

I vođenje traži ovu otvorenost

Kada vodimo ljude, moramo procjenjivati rezultate, raspoređivati zadatke i donositi odluke. Za to su neophodni zajednički kriterijumi.

Ali njihova primjena traži pažnju prema konkretnoj situaciji.

Ako je neka saradnica tiha, to nam još ne govori zašto. Ako iskusna osoba na rukovodećoj poziciji oklijeva, još ne znamo da li joj nedostaje jasnoća ili vidi posljedice koje su drugima promakle.

Onaj ko vodi mora umjeti da procijeni. Kvalitet te procjene zavisi i od spremnosti da sasluša dodatne informacije i promijeni mišljenje.

Uvažavati individualnost pritom znači pažljivo razmotriti razlike i jasno obrazložiti odluke. To je zahtjevno. Traži vrijeme, sposobnost rasuđivanja i ponekad priznanje da smo požurili sa zaključkom.

Slike koje imamo o sebi

Do sada je bilo riječi o tome kako nas drugi vide. Ali takve etikete nosimo i u sebi.

Ja sam ona koja izdrži. Meni niko ne treba. Ne smijem nikoga razočarati.

Neke od tih rečenica imaju dugu istoriju. Mogu biti povezane sa sposobnostima na koje smo s pravom ponosne. A istovremeno mogu ograničavati odluke koje bismo danas mogle donijeti.

Zato vrijedi pažljivije se zapitati: šta u toj slici o sebi još odgovara onome što jesam? Šta sam naučila u ranijim okolnostima? A šta sada želim drugačije da živim?

Riječ je o iskrenom odnosu prema sopstvenoj priči. O sposobnosti da priznamo vrijednost onoga što se kroz život izgradilo u nama, a ipak donesemo novu odluku.

Možeš zadržati svoju snagu i promijeniti način na koji je koristiš. Možeš brinuti o drugima i čuvati svoje vrijeme. Možeš ići daleko i usput provjeriti da li je pravac kojim ideš još uvijek tvoj.

Susret u kojem je moguće nešto novo

Za mene se kvalitet mentoring odnosa vidi i u tome da žena može reći: "Tako si me razumjela. Ali za mene to još nije sasvim tako."

Za tu rečenicu mora postojati prostor.

Možda ćemo tada saznati nešto što nijedno unaprijed pripremljeno pitanje i nijedan poznati model ne bi otkrili. Možda će neka odluka postati moguća tek kada prestanemo da je izvodimo iz uloge koju je ta žena do sada imala.

Pravo da se ne uklopiš u obrazac razumijem kao etički zahtjev koji se tiče naše pažnje. Čovjek ima pravo da promijeni sliku koju imamo o njemu. I ima pravo da preispita sliku koju ima o sebi.

Za mene je u tome jedan sasvim konkretan oblik poštovanja: slušam te tako da ono što govoriš zaista može uticati na moje razumijevanje.

Koji opis tebe još uvijek jeste tačan — a ipak ti ostavlja premalo prostora?

Jelica Stanojlović · SHEJA

Filozofsko polazište

[1] Will Kidder, Jason D'Cruz i Kush R. Varshney: "Try to See Things from My Point of View: Empathy, AI, and the Right to Be an Exception", u knjizi Empathy and Artificial Intelligence, Cambridge University Press, 2026, str. 23–29. Pročitaj više o tekstu.

Tumačenje ovog filozofskog teksta zasniva se na dostupnom sažetku izdavača. Razmišljanja o mentoringu, vođenju i SHEJA predstavljaju samostalnu refleksiju. Riječ "pravo" u ovom eseju označava etički zahtjev.