Poglavlje II
Identitet
Ko postajemo… i ko već jesmo
« Kada ste poslednji put imali osjecaj da zivite svoj zivot....a da pritom niste u potpunosti bili svoji? »
Svi poznajemo ona pitanja koja se nikada ne pojavljuju glasno.
Ne dolaze u obliku krize. Ni sloma. Ni spektakularne prekretnice.
Pojavljuju se tiho.
Usred sasvim običnog dana. Tokom sastanka. Na putu kući. Pred vlastitim odrazom u ogledalu.
Ili u onom rijetkom trenutku tišine kada više niko ništa ne očekuje od nas.
Tada se pojavi pitanje koje mnogi isprva teško razumiju.
Jesam li to još uvijek zaista bila ja… ili samo verzija mene kakva je životu bila potrebna?
Najvjerovatnije upravo tu započinje potraga za identitetom. Ne zato što nismo postali neko.
Nego zato što smo usput zaboravili zapitati se odgovara li život koji živimo još uvijek osobi koja u svojoj dubini jesmo.
Suvremeni svijet mnogo govori o identitetu.
Govori o ulogama.
O ličnosti. O samoostvarenju. O individualnosti.
Ali rijetko postavlja jedno temeljnije pitanje: Otkrivamo li svoj identitet… ili ga gradimo?
Za SHEJA-u identitet nije projekt.
Nije brend. A zasigurno nije ni predstavljanje samoga sebe.
On nije ni potraga za time da postanemo sve izvanredniji.
Vjerujemo da je identitet nešto mnogo dublje.
On nastaje kada čovjek ponovno počne opažati samoga sebe.
Ne izvan svoje životne priče. Nego upravo u sred te.
Svaki se čovjek rađa u odnosu.
Prije nego što naučimo govoriti, upoznajemo očekivanja.
Prije nego što donesemo svoje prve odluke, već učimo šta znači prilagoditi se.
Učimo što donosi prihvaćanje. Šta pomaže izbjeći odbacivanje. Šta nam daje osjećaj sigurnosti.
Ta sposobnost nije slabost. Ona je duboko ljudska sposobnost. Omogućuje zajednički život.
Štiti nas. Povezuje nas.
Ali upravo nas ta ista sposobnost jednoga dana može dovesti do toga da više ne razlikujemo ono što je zaista naše od onoga što smo tokom života usvojili.
Da više ne razlikujemo svoje istinsko biće od uloga koje igramo.
Svoj unutrašnji kompas od očekivanja svijeta.
Razvojna psihologija identitet ne smatra kao nepromjenjivo stanje.
Ona ga razumije kao proces koji nas prati tokom cijeloga života.
Psiholog Erik Erikson objašnjavao je da je svaki čovjek tokom života iznova pozvan odgovoriti na isto pitanje:
Ko sam ja?
Ne samo s dvadeset godina. Nego i s četrdeset. Sa šezdeset. I mnogo kasnije.
Svako životno razdoblje poziva nas da ponovno promislimo vlastiti identitet.
Ne zato što je onaj prethodni bio pogrešan. Nego zato što razvoj nikada ne prestaje.
Mnoge žene koje dolaze u SHEJA-u ne pitaju: "Kako mogu postići još više uspjeha?"
One postavljaju jedno drugo pitanje.
Tiše. I često hrabrije.
"Što je u mom današnjem životu još uvijek uistinu moje?"
To pitanje zaslužuje svu našu pažnju.
Jer ono nije znak nesigurnosti. Vrlo često ono je znak istinske zrelosti.
Zrelost ne znači biti siguran u sve. Zrelost znači biti spreman uvijek iznova iskreno pogledati vlastiti život.
Identitet se ne mijenja kroz brzinu. Ni kroz neprestano traženje novih metoda.
Ni kroz stalnu težnju za samousavršavanjem.
On se razvija kada čovjek pronađe hrabrost da zaista posluša samoga sebe.
Za to je potrebno vrijeme. Prisutnost. A ponekad i tišina.
Zato identitet ne počinje odgovorom. Počinje pažnjom.
Za SHEJA-u identitet nije nešto što treba ponovno osmisliti.
Vjerujemo da svaki čovjek već u sebi nosi unutrašnje središte.
Mjesto na kojem se susreću vrijednosti.
Dostojanstvo. Iskustvo. Duboki životni impuls. I potencijal.
To središte nikada ne nestaje.
Može biti prekriveno.
Ulogama. Strahom. Prilagođavanjem.Očekivanjima.
Ali nikada nije izgubljeno.
Zato razvoj ne znači postati neko drugi.
Razvoj znači sve više postajati osoba kakva već jesmo sposobni biti.
Možda identitet nije toliko nešto što izmišljamo. Možda je on prisjećanje.
Prisjećanje na ono što je oduvijek bilo prisutno.
Naše dostojanstvo. Naša istina. Naš životni impuls.
Naš smjer.
I možda upravo tu započinje sledeće poglavlje našega života.
Ne pitanjem: "Tko bih želio biti?"
Nego jednim mirnijim.
I možda još istinitijim pitanjem: "Što u meni napokon čeka da bude u potpunosti proživljeno?"