TIHA OPASNOST
NEISKORIŠTENOG POTENCIJALA

Šta postaje od života u kojem njegove najvažnije mogućnosti i potencijal nikada nisu zaživjele?

Mnogo godina pratilo me jedno pitanje.

Ne samo kroz razgovore s poduzetnicama i lidericama.

Nego i kroz susrete s ljudima koji nose veliku odgovornost. S ljudima koji su mnogo postigli i čiji život, gledano izvana, izgleda uspješno.

A onda se jednoga dana pitanje koje nose u sebi promijeni.

Postane tiše. Ličnije. I često iskrenije.

Više nije: "Jesam li sposobna to ostvariti?"

Nego: "Je li to doista bilo sve što je živjelo u meni?"

To pitanje ne govori o uspjehu.

Ni o statusu. Ni o uspješnosti. Ono govori o potencijalu.

O mogućnostima koje možda nikada nisu zaživjele.

O talentima koji nikada nisu pronašli svoje mjesto.

O idejama koje nam se iznova vraćaju, ali ih nikada ne slijedimo.

O onom dijelu nas koji osjeća da još uvijek postoji nešto što želi nastati.

Pa ipak, većina ljudi ne odustane zato što nema mogućnosti.

Ne zato što im nedostaje inteligencije. A vrlo često ni zato što im nedostaje hrabrosti.

Prava opasnost mnogo je suptilnija. Ona leži u tome što se postupno naviknemo na život koji je postao manji od onoga za koji smo nekoć osjećali da nam je moguć.

Ne zbog jedne velike odluke.Nego zbog mnoštva malih.

Kasnije. Kad bude više vremena.

Kad okolnosti budu bolje. Kad budemo imali više sigurnosti.

Kad budemo spremni. 

Ali život rijetko čeka savršen trenutak.

Godine prolaze. Odgovornosti rastu. Navike puštaju korijenje.

I jednoga dana ono što je nekoć bilo samo odgađanje postane naš identitet.

Potencijal nikada uistinu ne nestaje.

On se javlja. U mislima koje nam se neprestano vraćaju.

U projektima koje bismo željeli pokrenuti.

U razgovorima koje bismo trebali voditi.

U idejama koje nas ne napuštaju.

U dubokoj želji za autentičnijim životom.

Zato se kod mnogih ljudi s vremenom pojavi još jedno pitanje:

"Što sam sve mogao ili mogla ostvariti da sam ranije vjerovao ili vjerovala sebi?"

Možda se upravo u tome krije ono najvažnije.

Ne u strahu od neuspjeha.

Nego u pomisli da nikada nismo doista istražili vlastite mogućnosti.

Da nikada nismo istinski upoznali sebe.

Da smo cijeli život u sebi nosili talente, ideje ili snove, a nikada im nismo dali mjesto koje zaslužuju.

I ne radi se samo o karijeri.

Ni samo o uspjehu, niti samo o vidljivosti. Ni samo o postignućima.

Radi se o nečemu mnogo temeljnijem.

O duboko ljudskoj težnji da svoj život ne samo živimo, nego da ga svjesno oblikujemo.

Možda potencijal ne znači postajati sve više. Možda znači imati hrabrosti živjeti ono što je već prisutno u nama.

A onda se jednoga dana pitanje ponovno promijeni.

Više nije: "Što drugi očekuju od mene?"

Nego: "Što još želim stvoriti u vremenu koje je preda mnom?"

Nekima se to pitanje pojavi u četrdesetima. Drugima u pedesetima. A nekima u šezdesetima.

I često upravo onda kada počnu osjećati pravu vrijednost vremena.

Ne zato što je prekasno.

Nego zato što osjećaju da je još nešto pred njima.

Novo poglavlje. Nova mogućnost. Nova verzija njih samih.

Možda ispunjen život ne znači iskoristiti sve mogućnosti.

Možda znači ne zanemariti one koje su nam doista namijenjene.

Razmišljanje

Koja vas mogućnost prati već godinama… 

i možda više ne čeka dodatno vrijeme, nego samo vašu pažnju?

Pitanje

Kad biste danas susreli osobu koja ćete biti za deset godina, na čemu bi vam bila zahvalna što ste upravo danas imali hrabrosti započeti?

SHEJA

« Najveća tragedija često nije nedostatak potencijala.

Nego potencijal koji nikada nije dobio priliku biti u potpunosti življen.. »

NOVOSTI IZ SHEJA ŽURNAL-a

Ako želite biti obaviješteni o objavi novih članaka u SHEJA Žurnal-a, ovdje se možete prijaviti.

Bez nametljivih newslettera.

Bez svakodnevnih e-mailova.

Samo odabrana promišljanja o orijentaciji, potencijalu, vodstvu i budućnosti.