SHEJA Publishing House

ESEJ 01

Čovjek ispred metode

Zašto našem vremenu treba manje optimizacije, a više drugačijeg pogleda na čovjeka.

Svako vrijeme postavlja svoja pitanja.

Neka nastaju iz nedostatka. 

Druga iz obilja.

Prije nekoliko decenija mnogim ljudima nedostajali su jezik, alati i podrška kako bi se lično i profesionalno razvijali. Coaching zato nije bio prolazni trend. Bio je primjeren odgovor na pitanja svog vremena.

Milioni ljudi pronašli su zahvaljujući njemu novu orijentaciju, prevazišli krize, razvili nove sposobnosti i preuzeli odgovornost za vlastiti život.

I ja sam više od tri decenije imala privilegiju da pratim ljude na tom putu – rukovodioce, preduzetnice i preduzetnike, timove i organizacije.

Kada danas pogledam unazad na to vrijeme, osjećam prije svega jedno.

Poštovanje.

Svaka generacija razvija one profesije koje su joj u tom trenutku istorije potrebne.

Ali istorija nikada ne miruje.

A zajedno s njom mijenjaju se i pitanja.

Ne naglo. Ne spektakularno. Već gotovo neprimjetno.

Toliko tiho da njihov značaj često prepoznamo tek kada se već nalazimo usred jednog novog vremena.

U jednom trenutku počela sam i ja primjećivati da se nešto mijenja.

Ne u metodama, niti u modelima. A i ne u alatima ličnog razvoja.

Već u samom čovjeku.

Susretala sam ljude sa izuzetnim životnim putevima.

Ljude velike stručnosti. Sa odgovornošću. S uticajem. I sa iskustvom.

Ljude koji su spolja djelovali uspješno.

A ipak, nakon mnogih razgovora, uvijek je ostajalo isto tiho zapažanje.

Nije to kao dijagnoza, niti kao kritika. Već kao pitanje.

Zašto toliko ljudi ostaje ispod svojih stvarnih mogućnosti, iako odavno posjeduju sposobnosti da od svog života stvore mnogo više?

Dugo sam odgovor tražila tamo gdje ga obično tražimo.

U nedostatku kompetencija, pa i u nedostatku hrabrosti.

U nejasnom vođstvu ili u nedovoljno dobroj komunikaciji.

U nedostatku samorefleksije.

Godinama sam, međutim, počela naslućivati da nijedan od tih odgovora ne dotiče samu suštinu.

Jer čovjek rijetko ne uspije zbog nedostatka sposobnosti.

Mnogo češće ostane zarobljen u stvarnosti o sebi koju nikada nije doveo u pitanje.

Često govorimo o potencijalu.

O samovođenju. O otpornosti. Svrsi. O promjeni.

Sve su to važni pojmovi.

Ali možda oni opisuju samo površinu jednog mnogo dubljeg pitanja.

Ne: Šta čovjek može?

Nego: Iz koje stvarnosti čovjek živi?

Svaki čovjek tokom života gradi svoju unutrašnju stvarnost.

Ona nastaje iz iskustava.

Iz jezika. Iz odnosa. Iz priznanja, razočaranja. Iz uspjeha. I povreda. Iz očekivanja.

I iz svih priča u koje smo, malo po malo, počeli vjerovati o sebi.

Ta stvarnost nije objektivan opis našeg života.

Ona je značenje koje svom životu dajemo.

I upravo zato mnogo snažnije nego spoljašnje okolnosti oblikuje naše misli, osjećanja i postupke.

Tokom svog rada iznova sam susretala ljude čiji je potencijal bio mnogo veći od života koji su sebi dopuštali da žive.

Susretala sam žene koje su svoju snagu procjenjivale manjom nego što su je vidjeli drugi.

Susretala sam lidere koji su drugima davali orijentaciju, a sami izgubili vezu sa vlastitom unutrašnjom orijentacijom.

Susretala sam izuzetne sposobnosti koje nikada nisu postale vidljive, jer ih niko nije prepoznao.

I vidjela sam kako nedostatak poštovanja i priznanja ne slabi samo motivaciju.

Vremenom često mijenja i sliku koju čovjek stvara o vlastitoj vrijednosti.

Možda neiskorišten potencijal zato ne počinje tamo gdje nedostaju sposobnosti.

Već tamo gdje ljudi prestanu vjerovati da njihove sposobnosti imaju vrijednost.

I organizacije pričaju priče o čovjeku.

Neke pričaju priču da učinak određuje vrijednost čovjeka.

Druge da je prilagođavanje važnije od autentičnosti.

Treće stvaraju prostor u kojem ljudi mogu rasti jer nisu posmatrani samo kroz svoju funkciju.

Više od tri decenije imala sam priliku da upoznam sve te različite stvarnosti.

One su me naučile da kultura ne nastaje najprije u misijama i vrijednostima zapisanim na papiru.

Ona nastaje iz slike čovjeka. Rezultati se mogu mjeriti. Čovjek izmiče svakoj brojci.

Možda upravo tu počinje jedno od najvećih nerazumijevanja savremenih organizacija.

Vremenom sam postala svjesna da razvoj možda počinje na sasvim drugom mjestu nego što smo dugo vjerovali.

Ne metodom. Nikako alatom. Niti sljedećim modelom.

Već čovjekom.

Prije nego što se zapitamo kako se čovjek može razvijati, možda bismo najprije trebali razumjeti iz koje stvarnosti on živi.

Jer svaki čovjek svoj život posmatra kroz onu stvarnost koja je za njega postala istinita.

Ona određuje koje mogućnosti vidi.

Koje granice prihvata.

Koliko prostora daje samome sebi.

Kakvu odgovornost preuzima.

Kako razmišlja o ljepoti.

O uspjehu.

O dostojanstvu.

O starenju.

O vlastitom tijelu.

O ljubavi.

O slobodi.

I na kraju, kakav život uopšte smatra mogućim.

Iz tog uvjerenja nastala je SHEJA.

Ne kao metoda. Niti kao još jedan razvojni program. Pogotovo ne kao odgovor tržištu. 

Već kao poziv.

Poziv da čovjeka ponovo pogledamo. Ne svedenog na učinak.

Ne određenog ulogama. Ne ograničenog funkcijama.

Već kao biće čiji je spoljašnji život neraskidivo povezan sa njegovom unutrašnjom stvarnošću.

Možda istinski razvoj zato ne počinje onda kada pokušavamo postati neko drugi.

Možda počinje onda kada čovjek postane spreman da preispita stvarnost iz koje je do sada posmatrao vlastiti život.

Ne vjerujem da našem vremenu prije svega trebaju bolje metode.

Vjerujem da mu treba drugačiji pogled na čovjeka.

Pogled koji prepoznaje potencijal prije nego što postane vidljiv.

Koji dostojanstvo ne razumije samo kao etički pojam, već kao življenu stvarnost.

Koji razvoj ne poistovjećuje sa optimizacijom.

I koji čovjeka ne pita šta bi trebalo da postane.

Već ko je on već sada – ispod svih slika, očekivanja i priča koje su se tokom života nataložile preko njega.

Možda upravo tu počinje orijentacija. Ne odgovorom. Već novim pitanjem.

Iz koje stvarnosti živim svoj život?