Poglavlje VI

Tijelo

Prvi dom čovjeka

« Možda tijelo nikada nismo istinski razumjeli. »

Cijeli svoj život provodimo u tijelu.

Pa ipak, prema njemu se često odnosimo kao da je samo običan alat.

Treniramo ga. Procjenjujemo. Neprestano pokušavamo da ga ispravimo.

Upoređujemo ga. Želimo ga optimizovati.

Ili ga jednostavno zanemarujemo… sve dok nastavlja da funkcioniše.

Tek kada se pojavi bol, kada nastupi bolest ili kada nas iscrpljenost prisili da stanemo, sjetimo se da naše tijelo postoji.

Možda je upravo to jedna od najvećih zabluda našeg vremena.

Tijelo nije nešto što samo posjedujemo. Ono je mjesto u kojem se odvija naš život.

Mnogo prije nego što smo naučili govoriti, naše tijelo je već govorilo.

Novorodjenče ne poznaje riječi.

Pa ipak, traži blizinu.

Odgovara na dodir. Osjeća sigurnost. Doživljava povezanost.

Mnogo prije nego što naučimo misliti, učimo osjećati.

Mnogo prije nego što možemo nešto objasniti, učimo opažati.

Zato tijelo nije samo jedan dio našeg života.

Ono je naš prvi odnos sa svijetom.

Savremena nauka danas potvrđuje ono što su brojne filozofske tradicije naslućivale već vijekovima.

Neuroznanstvenik Antonio Damasio pokazuje da su mišljenje i emocije neraskidivo povezani s našim tijelom.

Istraživanja utjelovljene spoznaje (embodied cognition) pokazuju da naše mišljenje nikada ne funkcioniše nezavisno od tijela.

Naše držanje. Naši pokreti. Naša tjelesna iskustva.

Sve to utiče na način na koji opažamo, odlučujemo i djelujemo.

Kroz polivagalnu teoriju Stephen Porges objašnjava da sigurnost, povjerenje i osjećaj povezanosti najprije doživljavamo u tijelu, prije nego što ih svjesno razumijemo.

A Bessel van der Kolk pokazuje da teška životna iskustva ne ostavljaju trag samo u našem pamćenju, nego i u našem tjelesnom iskustvu.

Sva ova otkrića vode nas jednoj jednostavnoj istini:

Naše tijelo nosi mnogo više naše životne priče nego što smo toga svjesni.

Možda upravo zato svaka istinska promjena ne počinje najprije u mislima.

Ona počinje ponovnim otkrivanjem vlastitog tijela.

Ne kao objekta. Ne kao projekta. Nego kao životnog saputnika.

Naše tijelo je s nama u neprekidnom dijalogu.

Ponekad govori tiho. Ponekad na način koji je nemoguće zanemariti.

Ono izražava radost.

Iscrpljenost.

Napetost.

Radoznalost.

Tugu.

Životnu snagu.

Ne uvijek riječima.

Ali uvijek jezikom koji je stariji od svih jezika.

Često kažemo:

"Slušaj svoje tijelo."

Ali možda to nije dovoljno. Jer slušati znači mnogo više nego primijetiti.

Slušati znači stupiti u odnos.

Tijelo nije sluga naše volje. Niti je protivnik kojeg treba savladati.

Ono je naš najstariji sagovornik.

Ponekad nas slijedi. Ponekad nas usporava.

Ponekad nas štiti od ritma koji smo odavno prestali preispitivati.

A ponekad nas podsjeti da smo predugo živjeli protiv vlastite prirode.

Zato SHEJA tijelo nikada ne posmatra kao mašinu.

Ni kao omotač. Ni kao puki spoljašnji izraz našeg identiteta.

Tijelo je živa biografija. 

Naša iskustva oblikuju naše držanje. Naši odnosi mijenjaju naše disanje.

Stres ostavlja trag. I radost takodje.

Svoju životnu priču ne nosimo samo u sjećanjima. Nosimo je i u svom tijelu.

I možda se upravo tu nalazi nada.

Jer ako naše tijelo oblikuje način na koji živimo, onda i novi način života može u njemu ostaviti nove tragove.

Ne kroz savršenstvo. Ne kroz kontrolu. Nego kroz ponavljanje.

Kroz san.

Kroz pokret.

Kroz dodir.

Kroz tišinu.

Kroz istinske susrete.

I kroz odluke koje su u skladu s onim što u svojoj dubini zaista jesmo.

Tijelo se ne mijenja pod pritiskom. Ono se mijenja kroz odnos.

Zato se u SHEJA ne radi o tome da ovladamo tijelom.

Radi se o tome da ponovo naučimo živjeti u njemu.

Ne živjeti protiv njega.

Ne nastaviti funkcionisati uprkos njemu.

Nego živjeti zajedno s njim.

Možda upravo tu počinje istinsko zdravlje.

Ne onda kada tijelo više nikada ne osjeti umor.

Nego onda kada ga prestanemo uzimati zdravo za gotovo.

Tijelo je jedino mjesto koje nikada ne napuštamo, od prvog do posljednjeg daha.

Ono nas prati u radosti i u gubitku.

U počecima i u oproštajima.

U uspjehu i u sumnji.

Stari zajedno s nama.

Zacjeljuje.

Nosi nas.

A ponekad od nas traži samo jedno:

Da se vratimo kući.

Ne na neko mjesto.

Nego sebi.

Jer možda tijelo nije samo prvi dom čovjeka.

Možda je ono jedini dom koji nas prati tokom cijelog života.