Poglavlje I
Čovjek
O dostojanstvu, potencijalu i razvoju
« Ko je čovjek prije nego što mu svijet kaže ko bih trebao biti?»
To pitanje prati čovječanstvo hiljadama godina.
Nalazimo ga jednako u antičkoj filozofiji kao i u modernoj psihologiji, u neuronauci, ali i u središtu velikih duhovnih tradicija.
Pa ipak, čini nam se da je danas aktualnije nego ikada prije.
Živimo u vremenu u kojem je znanje dostupno u svakom trenutku.
Nikada prije nismo imali mogućnost da u samo nekoliko sekundi pristupimo tolikoj količini informacija.
Nikada prije nismo raspolagali tolikim brojem mogućnosti.
Pa ipak, mnogi žive sasvim drugačiju stvarnost.
Ne s više orijentacije. Nego s osjećajem preopterećenosti.
I, paradoksalno, s manje unutrašnje slobode.
Tome se pridružuje i sve veća nesigurnost oko najvažnijeg pitanja:
Ko sam ja upravo?
Možda zato što naše vrijeme stvara bezbroj odgovora prije nego što odvojimo vrijeme postaviti prava pitanja.
Zato SHEJA ne počinje metodom.
Ni strategijom.
Ni programom.
SHEJA počinje čovjekom.
Čovjek nije dovršen proizvod
Tokom mnogih desetljeća lični razvoj često je bio prikazivan kao potraga za idealnom verzijom čovjeka koju
treba dosegnuti kroz sve veću učinkovitost.
Više postignuća.
Više discipline.
Više samousavršavanja.
Više uspjeha.
Danas suvremena razvojna psihologija pokazuje sasvim drugačiju stvarnost.
Čovjek se ne razvija linearno. Ne raste poput mašine čije se sposobnosti mogu beskonačno poboljšavati.
On se oblikuje kroz odnose.
Kroz iskustva. Kroz krize.
Kroz prelaze iz jedne životne faze u drugu. Kroz susrete.
Razvijati se ne znači postati netko drugi.
Razvijati se znači, korak po korak, postajati osoba čiji potencijal već postoji u nama.
Čovjek je biološko biće
Naš mozak nije stvoren za svijet u kojem danas živimo.
Čovjek je se razvijao stotinama hiljada godina u okruženju koje su oblikovali bliskost, zajedništvo, priroda i neposredno iskustvo.
I danas naš nervni sistem reaguje na sigurnost, povezanost s drugima i povjerenje.
Jednako tako reaguje na nesigurnost, isključenost i dugotrajno preopterećenje.
Zato nijedan čovjek ne može neprestano funkcionisati, a da pritom ne izgubi kontakt sa samim sobom.
Ono što se danas često tumači kao lična slabost, vrlo je često potpuno razumljiva reakcija nervnog sistema koji se godinama pokušavao prilagoditi sve većim zahtjevima.
Zato SHEJA čovjeka nikada ne promatra odvojeno od njegovog tijela.
Jer svaka misao nastaje u nervnom sistemu.
Svaka odluka radja se u živom organizmu.
A svaki razvoj pretpostavlja unutrašnje stanje u kojem učenje uistinu postaje moguće.
Čovjek je psihološko biće
Identitet ne nastaje slučajno.
On se oblikuje kroz odnose.
Kroz jezik. Kroz iskustva. I kroz priče koje pričamo sami sebi.
Vrlo rano razvijamo duboka uvjerenja o tome tko smo.
Jesam li istinito dobrodošao- dobrodošla ?
Jesam li dovoljan?
Moram li ljubav zaslužiti onime što postižem?
Imam li pravo griješiti?
Ta rana iskustva prate nas daleko nakon djetinjstva.
Ne kao sudbina. Nego kao polazište.
Današnja istraživanja to jasno potvrđuju: identitet ostaje proces razvoja tijekom cijeloga života.
Čovjek može učiti.
Može se razvijati. Može integrisati nova iskustva.
Može preispitivati stare obrasce. Može donositi nove odluke.
Ne protiv svoje prošlosti. Nego u dijalogu s njom.
Čovjek je više od svoje životne priče
Prošlost objašnjava mnogo toga.
Ali ne određuje sve.
Svaki čovjek u sebi nosi iskustva.
Rane.
Radosti.
Gubitke.
Uspjehe.
Sve to oblikuje naš život.
Ali nikada ne određuje granice naših mogućnosti.
SHEJA čovjeka ne posmatra kao zarobljenika njegove životne priče.
Jednako tako ne vjeruje ni u iluziju da se prošlost može jednostavno izbrisati.
Zrelost nastaje onda kada prihvatimo svoju životnu priču, a da joj pritom ne prepustimo da sama odlučuje o našoj budućnosti.
Čovjek posjeduje dostojanstvo
Ne zbog svojih postignuća.
Ne zbog svog uspjeha.
Ne zbog svog statusa.
Dostojanstvo čovjeka prethodi svakom obliku uspjeha.
Ono nije nagrada.
Ono je temeljna pretpostavka.
Možda je upravo to jedan od najvažnijih podsjetnika našega vremena.
Jer kada vrijednost čovjeka ovisi isključivo o onome što postiže, iscrpljenost prije ili kasnije postaje neizbježna.
Nasuprot tome, kada se dostojanstvo priznaje neovisno o postignućima, otvara se prostor slobode.
A iz te slobode rađa se odgovornost.
Razvoj znači prisjećanje
SHEJA razvoj ne razumije kao stvaranje nove osobnosti.
Nego kao pažljivo ponovno otkrivanje onoga što je u čovjeku već prisutno.
Hrabrost.
Suosjećanje.
Jasnoća.
Kreativnost.
Odgovornost.
Povezanost.
Te kvalitete najčešće nije potrebno iznova stvarati.
Potrebno je samo dopustiti da ponovno postanu vidljive.
Zato razvoj ne znači postati neko drugi.
Razvoj znači živjeti u sve dubljem skladu s čovjekom kakav već možemo biti.
SHEJA pogled
Čovjek nije problem koji treba riješiti.
Nije projekt koji treba optimizovati.
Nije manjak koji treba nadoknaditi.
On je živ proces razvoja.
Biće s biološkim temeljima.
S psihološkom dubinom.
S temeljnom potrebom za povezanošću.
Sa sposobnošću učenja.
Sa slobodom izbora.
I s dostojanstvom koje prethodi svakom postignuću.
Možda upravo ovdje počinje istinski razvoj.
Ne pitanjem: "Kako mogu postati bolji?"
Nego jednim mirnijim.
Dubljim pitanjem:
"Tko sam ja kada se prestanem određivati isključivo svojim postignućima, očekivanjima drugih i potrebom da se prilagođavam?"