Poglavlje III

Odnosi

Zašto rastemo prvenstveno kroz odnos s drugima

« Može li se čovjek zaista razvijati sam? »

Savremeni svijet nam često priča priču o nezavisnosti.

Budi jak. Budi samostalan. Budi nezavisan. Pronađi svoj vlastiti put.

U tim idejama postoji dio istine. Ali one zaboravljaju nešto suštinsko.

Nijedan čovjek ne započinje svoj život sam.

Ne rađamo se samo u svijetu. Rađamo se u odnosima.

Mnogo prije nego što naučimo govoriti, već odgovaramo na glasove koji nas okružuju.

Mnogo prije nego što prohodamo, usmjeravamo se prema pogledima drugih.

Mnogo prije nego što saznamo ko smo, doživljavamo način na koji nas drugi susreću.

Možda upravo zato identitet ne počinje pred ogledalom.

Već u susretu s drugim čovjekom.

Filozof Martin Buber napisao je: 

"Čovjek postaje Ja kroz Ti."

U toj kratkoj rečenici krije se izvanredan uvid.

Nikada ne otkrivamo sebe u praznini. Otkrivamo se kroz susret.

Kroz rezonancu. Kroz bliskost. Kroz povjerenje.

A ponekad čak i kroz sukob.

Svaki odnos otkriva nam nešto o nama samima. Ne zato što drugi određuje ko smo.

Nego zato što susret čini vidljivim ono što već živi u nama.

Savremena istraživanja o privrženosti danas potvrđuju ono što su filozofi naslućivali još davno.

Prisustvo osobe koja nam pruža osjećaj sigurnosti mijenja mozak.

Djeca ne uče sama kako da regulišu svoje emocije. To uče kroz odnos.

A ta sposobnost odnosa ostaje s nama tokom cijelog života.

Jer i odraslim ljudima su potrebni odnosi.

Nervni sistem se ne umiruje samo mislima. Umiruje se osjećajem sigurnosti. Umiruje se povezanošću.

A prije svega zahvaljujući ljudima pored kojih ne moramo stalno funkcionisati.

Ali odnos je mnogo više od bliskosti. On je i odgovornost.

Ne odgovornost da živimo život druge osobe. Nego odgovornost za kvalitet susreta.

Svaki pogled. Svaka riječ. Svaka tišina. Svaka odluka oblikuje jedan odnos.

A odnosi, zauzvrat, oblikuju nas.

Možda je upravo tu jedna od najvećih zabluda našeg vremena.

Mnogo govorimo o komunikaciji. Ali premalo o susretu.

Razmjenjujemo informacije. A ponekad gubimo sposobnost da budemo istinski prisutni.

Jer povjerenje ne nastaje iz savršenih odgovora.

Ono nastaje onda kada čovjek može osjetiti:

"Ovdje mogu biti potpuno ono što jesam, bez potrebe da se krijem iza bilo kakve uloge."

I odnos koji gradimo sa samima sobom slijedi isto načelo.

Mnogi ljudi prema sebi postupaju strožije nego što bih ikada postupali prema bilo kome drugom.

Posmatraju sebe kroz kritiku, umjesto kroz radoznalost.

Kroz osuđivanje, umjesto kroz razumijevanje.

Kroz zahtjev za učinkom, umjesto kroz poštovanje vlastitog dostojanstva.

A ipak, istinsko vodjstvo nad samim sobom ne počinje kontrolom.

Počinje odnosom.

Spremnošću da zaista slušamo sebe. Ne samo onda kada je sve dobro. Nego posebno onda kada se pojave sumnja, neizvjesnost ili patnja.

Zato SHEJA razvoj nikada ne posmatra kao isključivo individualan proces.

Ne rastemo jedni protiv drugih. Rastemo jedni uz druge.

Ne traju svi odnosi.

Ne prate nas svi susreti cijelim putem.

Neki ljudi hodaju uz nas samo jedan dio našeg života.

Drugi promijene naš život sa svega nekoliko riječi.

A ponekad jedan odnos nastane jednostavno zato što je neko povjerovao u nas prije nego što smo sami bili sposobni da povjerujemo u sebe.

Možda se upravo zato kroz cijeli život manje sjećamo savjeta nego ljudi.

Onih koji su nas zaista vidjeli. Koji su nam pružili prostor da budemo ono što jesmo.

Koji su u nama prepoznali nešto što mi sami još nismo mogli vidjeti.

Odnos ne znači zaboraviti sebe. Ali ne znači ni biti stalno shvaćen.

Zreo odnos prihvata različitosti. Ne traži savršenstvo. Ne treba uloge. Hrani se istinom.

Tamo gdje se ljudi mogu susresti u autentičnosti, rađa se nešto što nijedna metoda nikada neće moći zamijeniti:

Povjerenje.

Upravo zato razvoj nikada nije samo pitanje znanja.

On je prije svega pitanje odnosa u kojima živimo.

Odnosa prema drugima. Odnosa prema svijetu. Odnosa prema vlastitom tijelu. Odnosa prema vlastitoj prošlosti.

I, na kraju, odnosa prema samima sebi.

Jer svaki čovjek u sebi nosi sposobnost da raste.Ali rijetki rastu sami.

Možda istinska snaga ne znači da nam niko nije potreban.

Možda ona znači imati hrabrosti graditi odnose u kojima svako od nas postaje slobodniji.

Jasnijeg pogleda.

I dublje čovječan.

Jer upravo tu ne počinje samo razvoj.

Tu počinje čovječnost.