O LJUDSKOJ ISCRPLJENOSTI

I POTRAZI ZA UNUTRAŠNJOM ISTINOM

Možda najvažniji odnos u životu ne počinje sa drugim ljudima. Već sa samim sobom. I možda veliki dio ljudske iscrpljenosti nastaje upravo tamo gdje taj odnos godinama postaje sve tiši.

Ne zbog jednog događaja. Već polako. Dok se život nastavlja odvijati.

⸻

Postoje ljudi koji veoma rano nauče kako se kretati kroz svijet.

Kako čitati raspoloženja.

Kako prepoznati napetosti.

Kako se prilagoditi, a da to gotovo niko ne primijeti.

Ljudi koji odrastaju između kultura, jezika, mentaliteta, očekivanja i različitih stvarnosti, često veoma rano razviju poseban oblik pažnje.

Počinju pažljivo posmatrati ljude.

Njihov govor.

Njihov govor tijela.

Njihove nesigurnosti.

Njihovo dostojanstvo.

Njihovu tvrdoću.

Njihovu čežnju.

Njihov strah od odbacivanja.

Njihov način da vole, da funkcionišu, da šute i da nastave dalje.

Možda upravo tu nastaje duboko razumijevanje ljudske stvarnosti.

Ali ponekad i tiho udaljavanje od vlastitog unutrašnjeg svijeta.

⸻

Nastavak slijedi...

Vjerujem da mnogi ljudi danas u sebi nose umor koji ne nastaje samo iz rada.

Već iz godina unutrašnjeg prilagođavanja.

Iz pokušaja da ostanu snažni, da postižu rezultate, da funkcionišu, da budu tu za druge, a da pritom ne izgube vlastito unutrašnje jezgro.

Posebno žene rano nauče kako nositi.

Porodice.

Odnose.

Atmosferu.

Odgovornost.

Očekivanja.

Emocije drugih ljudi.

I upravo se tu često događa nešto što dugo ostaje nevidljivo: postajemo pouzdani za sve druge, a sve manje jasni sami sebi.

⸻

Možda prava iscrpljenost savremenog čovjeka ne leži samo u tempu svijeta.

Već u tome koliko se mnogi tokom života udalje od vlastite unutrašnje istine.

Ne odjednom.

Već tiho.

Gotovo neprimjetno.

Sve dok u jednom trenutku ni odmor više ne donosi pravo olakšanje. Jer nije iscrpljeno samo tijelo. Iscrpljen je odnos koji imamo prema sebi.

⸻

Zato me nikada nije zanimao samo uspjeh. Uvijek me zanimao čovjek koji stoji iza njega.

Napetost između spoljašnje snage i unutrašnje stvarnosti.

Između dostojanstva i prilagođavanja.

Između postignuća i tihe čežnje da pritom ne izgubimo sebe.

Možda zato što je i moj vlastiti život od ranih dana bio obilježen posmatranjem. Kretanjem između različitih svjetova.

Između kultura.

Između pripadanja i osjećaja da smo drugačiji.

Između snage i osjetljivosti.

Između odgovornosti i unutrašnje čežnje.

Vrlo rano sam počela razumijevati da ljudi često nose mnogo više nego što je vidljivo.

I da se neki od najvažnijih procesa u čovjeku odvijaju u potpunoj tišini.

⸻

Nastavak slijedi...

SHE / JA

Između svjesnog opažanja i odluke da se vlastitom životu ponovo približimo sa više prisutnosti, jasnoće i svijesti.

Jedan život unutar drugog života

SHEJA zato nije nastala iz želje da se stvori metoda. Nastala je iz mnogo godina života.

Iz razgovora.

Iz gubitaka.

Iz liderstva.

Iz ljubavi.

Iz bolesti.

Iz ljepote.

Iz odgovornosti.

Iz ljudske bliskosti.

Iz nastojanja da i u teškim vremenima ostanemo vjerni sebi. I iz jednog pitanja koje me možda prati cijeli život:

Kako čovjek može ostati unutrašnje cjelovit, dok život neprestano nešto traži od njega?

⸻

Svijet neprestano traži da ljudi postanu nešto. Samo rijetko pita da li se pritom gube.

⸻

"Možda dostojanstvo počinje tamo gdje čovjek ponovo nauči slušati sebe iznutra."

— Jelica Stanojlović

SHEJA je... život unutar života. Ja u njoj. Ona u meni.